29
utorak
travanj
2014
ZATIŠJE PRED OLUJU (Give me love)
Bio je miran dan. Sunce je pržilo polja pšenice i njeno uzavrelo tijelo ispruženo usred visoke trave. Ni tračka vjetra, naznake da bi uskoro mogla pasti kiša i rashladiti kovitlac vručine koja je udarala u glavu, maglila vid pred očima i stvarala umor. Tišina. Mrtva tišina usred prosutog polja. Ni ptice nisu pjevale, ni cvrčci nisu cvrčali, visoka gusta trava nije se njihala na vjetru poput valova. Nikog i ničeg nije bilo kilometrima... osim nje i proklete tišine... tišine koja je svakog trenutka postajala sve glasnija, širila se i obavijala oko njenog umornog tijela.
Nije to ništa, samo zatišje pred oluju koja će uskoro poharati. Munje i gromovi nošeni vjetrom bili su pripravni uništiti sve pred sobom, odnijeti sve što je postigla do tada. A ona je bila svjesna i čekala je taj trenutak ispružena usred visoke trave, lebdeći u mislima linijom manjeg otpora.
Sve je uredu, tješila se. Svjesno si izabrala kojim ćeš putem krenuti. Nema kajanja, nema suza. Ako si već odlučila biti snažna, ostani takva do kraja. Ti ni sama ne znaš što želiš. Kada dobiješ nešto što doista vrijedi, kad napokon shvatiš da si pronašla svoje mjesto pod suncem, da si napokon spremna voljeti i prihvatiti ljubav, kada dobiješ najbolje što se dobiti može – uplašiš se i poharaš sve poput oluje. Zapališ sve i u suzama gledaš kako gori, izgarajući i sama od bijesa i grižnje savijesti, mrziš samu sebe jer shvaćaš što gubiš kada je prekasno. Glupa djevojko! Zar moraš sve izgubiti da bi mogla cijeniti što si nekoć imala? Shvaćaš što si učinila kada zaboli samoća. Zašto to radiš? Dopuštaš strahu da se hrani tobom, a kada više ništa ne ostane i ti se hraniš njime, umjesto da se hraniš ljubavlju i poljupcima, pozitivnim mislima i srećom.
Nije oluja bila njen najveći neprijatelj, o ne. Bio je to strah koji bi prizvao oluju. Strah bi je natjerao da popusti i preda konce svoga života u ruke ništavila. Ništavilo bi se igralo njome na daskama teatra. Nije više bila glumica od krvi i mesa. Bila je lutka koja nije imala vlastitog izbora. I upravo je to bio njen vlastiti izbor jer se nije uspjela izboriti za sebe, kontrolirati samoću i uživati u istoj. Umjesto da je prigrli dovoljno da može živjeti sa njom borila se rukama i nogama protiv nje. Sve dok joj samoća nije uzvratila istom mjerom.
Glupa djevojko, to je samo tvoja paranoja. Vođena si nesuvislim glasovima u glavi koji ti svakodnevno šapuću urote i zavjere, utopijske ideje. Oni nisu stvarni. Ne slušaj ih.
Sve je uzalud. Sav trud nestao je u jednoj pogrešnoj rečenici.
Baš kao i kralju izgubljenih stvari, tisuće joj je stepenica trebalo do vrha, a samo jedna do dna. I sve što je prošlo, sve što je sama uništila... sve joj se s vremenom vraćalo po kazni.
Ljudi obično uče na vlastitim pogreškama. Samo rijetki nauče na tuđim. Ali ti, glupa djevojko, nisi naučila ništa ni na vlastitim pogreškama. Da si naučila nešto sada se nebi nalazila usred vrtloga straha. Da si naučila sada bi mu se nasmijala u oči i okrenula mu leđa. Ali ti uporno ideš glavom kroza zid, protiv svega ispravnog, protiv sebe same. Zašto da nešto bude jednostavno kada može biti i komplicirano, zar ne? Zašto voditi borbe protiv nečega pogrešnog, nečega što te plaši? Lakše se sakriti i voditi borbe sa ljudima koje najviše voliš i gubiš zbog svojih ispada... jer oni ne razumiju, samo ti razumiješ. Pretvaraš ljubav iz čarolije u jad. Iz svjetla zalaziš u tamu, jer ondje se najbolje sakriti.
Vrijeme je prolazilo u tišini. Smirenost je bila tek zatišje pred oluju. Vrijeme je prolazilo. Ona je trčala za njime, a ono je bilo daleko ispred nje. Život joj je prolazio pred očima. Mogla je učiniti nešto, zaustaviti ga na trenutak, ogoliti svoju dušu, dopustiti si da uživa u svemu što ima, ne razmišljati o onome što joj nedostaje jer s vremenom bi sve došlo na svoje. No vrijeme je bilo njen najgori neprijatelj. Izgubila je godine u oplakivanju, a zatim godine u praznini koju joj je oplakivanje donijelo. Oplakivala je vrijeme. Koja ironija...
U pravu si, kao i uvijek. Nemoj nikome dopustiti da sruši taj zid otpora koji uvijek postavljaš oko sebe kada te boli. Dopusti strahu da te izjeda iznutra, razbijesni se zbog istog bez obzira što si svjesna da je to neispravno, razbijesni se, prepusti se oplakivanju i optužbama, budi rezervirana i prepuna barjera, a istovremeno se nameći i budi posesivna što više možeš, sakrij ono što je ''tvoje'' i dobro to čuvaj od ostatka svijeta.. sve do trenutka dok ti poput pijeska ne počne kliziti iz ruku, dok se ne raspline u vjetru tvojih oluja.
Zašto se toliko bojiš? Čega te strah? Gubitka, da. Ali gubit ćeš bez obzira koliko dobro se držiš nečega. Strah te samo tjera u očaj i paniku, uništava sve dobro što stvoriš. Pobogu, pusti tu prekrasnu pticu iz krletke. Dopusti joj da te zavoli zbog slobode koju joj pružaš, a ne zbog krletke koju joj namećeš. Ptice su stvorene da lete. Ako ti se vrati znači da te doista voli, da je tvoja. Ako se ne vrati nikada nije ni bila. I ti si poput ptice. Ne dopusti strahu da preraste u oluju. Opusti se, raširi krila i poleti. Umjesto da ga uništavaš, pogledaj svijet drugim očima, iz neke druge perspektive. Shvatit ćeš koliko je jednostavan kada mu dopustiš da bude.
Oluja je prošla. Dopusti si oplakati ono što si izgubila. Dopusti kiši da zaliječi stvorene rane. A zatim izgradi sve iz početka, bez straha od nepoznatog.
Svijet je u tvojim rukama. Dopusti mu da bude bolji. Dopusti sebi da budeš bolja. Podari život svome srcu.
komentiraj (0) * ispiši * #
26
subota
travanj
2014
EXISTENCE
Kada sam izabrala kolegij Filozofije kao izborni na fakultetu, isprva sam mislila da će mi biti žao, posebno u početku prvog predavanja. Prvi puta kada je profesor ušao u dvoranu, ostala sam šokirana. Zašto? Jer se nije ponašao poput ostalih profesora, jer nije se ukazao i predstavio na 'normalan' način, odnosno, nije se predstavio kao što bi to učinio svaki drugi profesor. Vrlo je zanimljiv taj pojam 'normalnog' i 'norme' koja se očekuje od nas. Pa i mi sami očekujemo od drugih da slijede tu određenu 'normu'. A profesor je komotno ušao u dvoranu, u kojoj je odjednom nastala tišina, i jednostavno nas iznenadio. U početku sam se, poput ostalih, smijala njegovim ''pošalicama'', no s vremenom sam shvatila da ništa od toga nije smiješno. Sve je zapravo bila istina – slika svijeta obavijena ljušturom crnog humora. Laknulo mi je kada je predavanje bilo u punom tijeku, a kada bi završilo, željela sam čuti još, željela sam da mi oči budu vječno otvorene gledajući istinu (istinu?), koju je predstavljao u blažem smislu. Nemam dovoljno vremena… ali imam vječnost.
Da skratim na ono najvažnije i meni osobno najzanimljivije…
U prvih nekoliko predavanja Filozofije profesor je govorio o svijetu kao univerzumu koji se sastoji od tri dimenzije (koje je osobno iščitao iz raznih djela filozofa):
1. Dimenzija luxa, iliti svjetlosti, za koju nitko ne zna što je i što znači… za koju nema dokaza iako je ona neminovno prisutna
2. Dimenzija vode, kaosa, ludosti za koju stoji pojam homo ludens (u prijevodu – dijete koje se igra), a u koju spadaju ljudi poput DaVincija, Isusa, djece, luđaka…
3. Dimenzija realnog svijeta, vrednovanja materijalnog, norme (normalnog)
Također, profesor nam je kao izbornu literaturu dao Platonovu knjigu ''Država'', u kojoj se nalazi alegorijska priča o pećini, u kojoj se mogu prepoznati elemente ove tri dimenzije, i na temelju koje se može iščitati funkcioniranje današnjega svijeta.
''SOKRAT: Zamisli da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu. Oni su u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i gledaju samo preda se te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka za leđima; između ognja i sužanja zamisli put što vodi gore, a uza nj sazidan zid, sličan ogradi preko koje lutkari gledateljima pokazuju svoje sljeparije. Zamisli kako ljudi duž tog zida nose svakojake sprave što iznad zida izviruju, najrazličitije kipove ljudi i životinja od drva i kamena.
GLAUKON: Čudnu sliku prikazuješ i čudne sužnje.
SOKRAT: Nalik na nas! Jer misliš li da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?
GLAUKON: Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijelog života držati glavu nepomično?
SOKRAT: Posve bi dakle takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta.
GLAUKON: Vrlo nužno.
SOKRAT: Kad bi koji od njih bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, koračati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi pri svemu tome bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je dotada sjenu vidio. Što bi, misliš, rekao kada bi ga tko uvjeravao da je tada gledao puke tlapnje? Misliš li da se ne bi zbunio i vjerovao da je istinitije ono što je dotada vidio negoli ono što mu se sada pokazuje?
GLAUKON: Kudikamo.
SOKRAT: A ako bi ga vukao tko silom odande neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao na sunčevo svjetlo, zar se ne bi pritom namučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga za što sada velimo da je istinito?
GLAUKON: Ta ne bi kad bi to bilo iznenada.
SOKRAT: Dakle bi se, mislim, trebao priučiti ako bi htio vidjeti one stvari gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčevo svjetlo. Napokon bi, mislim, mogao vidjeti i promatrati sunce kakvo jest, ne njegove slike, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu.''
U početku Platonove alegorijske priče o pećini opisuje se treća dimenzija – dimenzija realnog svijeta, svijeta kakav postoji danas, ozakonjenog i normiranog. Bez obzira s koje strane gledali, ljudi su (bez obzira koje nacionalnosti, vjere, kulture) robovi vezani okovima, sa ravnim pogledom na svijet kakav nam prikazuju oni na vlasti, nama nadređeni, koji su nosioci materijalne tvari - u ovoj priči kao primjer su navedeni kipovi ljudi i životinja od drva i kamena, što bi danas značilo novac i ostalo što proizlazi iz materijalizma. No, zamislite, koliko je samo vremena prošlo od dana kada je Platon to napisao… Znači da je i za onog vremena (uzmemo li u obzir da je Platon živio od 427-347 prije Krista) sve to već bilo poznato, sve se to odvijalo… kao i danas.
''GLAUKON: Čudnu sliku prikazuješ i čudne sužnje.
SOKRAT: Nalik na nas! Jer misliš li da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?
GLAUKON: Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijelog života držati glavu nepomično?
SOKRAT: Posve bi dakle takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta. ''
Zanimljivo… kako bi povijest trebala biti učiteljica života, ali to nikada nije ni bila. Ljudi su ginuli za ništa. Željeli su promijeniti svijet, davali su svoje živote za bolju budućnost… a ona je daleko od boljega. Čovječanstvo ne kreće prema oslobođenju… o, ne. Ono je samo stvorilo oružje toliko destruktivno da je pritegnulo naše lance još snažnije, prijeteći nam ništavilom koje će nastupiti učinimo li pogrešan korak. Sami stvaramo svoju budućnost, sami stvaramo svoje neprijatelje, sami stvaramo svoje ništavilo. Jadni Einstein… bio je on samo znanstvenik koji je želio očuvati mir u svijetu, a jedno znanstveno otkriće (razjedinjavanja atoma uranija), koje je pokušao pritajiti kako se taj mir ne bi narušio, dovelo je do stvaranja atomske bombe zbog utopijske ideje vladanja svijetom tada nadređenih ljudi. Bio je u pravu kada je rekao da ljudska glupost nema granica.
No, da se vratim na alegoriju u pećini, jer prošlost ionako ostaje iza nas bez obzira na pogreške koje su se, interakcijom svih i svega dogodile,
''SOKRAT: Kad bi koji od njih bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, koračati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi pri svemu tome bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je dotada sjenu vidio. Što bi, misliš, rekao kada bi ga tko uvjeravao da je tada gledao puke tlapnje? Misliš li da se ne bi zbunio i vjerovao da je istinitije ono što je dotada vidio negoli ono što mu se sada pokazuje?
GLAUKON: Kudikamo.
SOKRAT: A ako bi ga vukao tko silom odande neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao na sunčevo svjetlo, zar se ne bi pritom namučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga za što sada velimo da je istinito?''
U ovim se sljedećim dijelovima dijaloga prikazuje druga dimenzija – dimenzija vode, kaosa, ludosti, dakle, odstupanje od današnjeg stvarnog svijeta i norme koja nam je nametnuta od strane onih iznad nas jer je toliko očito da je svijet oduvijek podijeljen na određene klase – one na vrhu (političari, vladari), njihove pomoćnike (vojnici, svećenike), zatim one ispod njih (najbogatiji ljudi koji drže konce materijalizma u rukama), njihove pomoćnike (kritičari i naši idoli, ovisno koje si izaberemo), pa slijede još niži (tu bi spadali mi… obična kontrolirana nacija), te najniža klasa (ljudi najmanjih ili uopće bez primanja, koji svakodnevno hodaju u istoj, smrdljivoj, podrapanoj odjeći sa svojom agonijom kao jedinim prijateljem koji im pomaže da nastave dalje, da ne ostanu na životu jer oni imaju nadu… imaju nadu da će ipak preživjeti, ma što im sutrašnji život nosio).
Profesor nam je, na prvim predavanjima, izrekao našu točnu budućnost. Mnogi su mu se smijali jer se prozvao prorokom, čitajući našu budućnost i držeći se za glavu kao da ga boli od iznenadnih 'vizija' koje je 'proživljavao'. A, zapravo, nije proživljavao ništa. Znao je. Mi o tome ni ne razmišljamo, iako podsvjesno znamo kako će se, otprilike, naš život odvijati. Naravno, uvijek postoje iznimke, ali sve je već toliko određeno da su i te iznimke vrlo male i slabe spram ostale norme. A što je norma? Norma je u njegovoj 'viziji' bila otprilike: ''Vidim, rodila si se, odrastaš, sa 4-5 godina krećeš u vrtić, a zatim, zatim u osnovnu školu sa 6-7 godina. Vidim te kako upisuješ srednju školu… vidim imaš 15 godina i upisuješ srednju, družiš se sa prijateljima, zabavljate, zanimljivo, a zatim upisuješ fakultet… vidim ide ti dobro... ili ne? Ali, ako završiš, ili ako ne završiš, zaposlit ćeš se, vidim da ćeš se udati sa 24-28 godina, imat ćeš djece… jedno, dvoje ili troje. U rijetkim slučajevima više… I vidim te… umireš sa 70 otprilike''.
I to je današnja norma, uz poneka odstupanja. Jednostavna jednadžba za jednostavan život – slijedi i poštuj zakone, radi ono što je normalno kako bi lijepo i prihvaćeno egzistirao u zajednici – zajednici koja živi i hrani se predrasudama. Ali… egzistencija? Gdje je tu tvoja egzistencija? Gdje je tu tvoje JA? Tvoji osjećaji, tvoje misli, tvoje znanje i tvoja vjera? I kakva je to zajednica koja ne poštuje tebe ako si drugačiji? Živimo u stereotipnom društvu koje nadziru drugi. Zašto? Zbog njihove želje da vladaju, da imaju. A egzistencija, odnosno bitak? To ne postoji… Ako to slijediš, ako se odlučiš osloboditi svega, ako odlučiš slušati svoje misli i osjećaje, za koje si siguran da su ispravne ali se razlikuju od onih nametnutih misli i osjećaja koje posjeduju drugi (zarobljeni, što gledaju samo ravno ispred sebe i ne vide što se događa u svijetu)… ako slijediš svoju egzistenciju, svoje JA, proglase te ludim. A to ne želimo, zar ne? Želimo biti prihvaćeni u društvu, biti voljeni od strane naše publike (jer naša okolina upravo je to – naša publika. Mi živimo naš život kao na pozornici, ali nema generalne probe. Život se odvija danas i svi naši usponi i padovi izloženi su javnosti, da nam podari pljesak, da nas obasjaju uspjehom, ili da umremo od srama, od poraza, od pogleda koji nas sude zbog naših pogrešaka – koje su ipak dio nas i sa kojima bismo se trebali nositi jer iste određuju naš život i uče nas kako živjeti). Zbog toga se prilagođavamo društvu, odlučujemo prihvatiti određenu normu koju nam je to društvo zadalo, odlučujemo biti dobri građani koji teže ka savršenstvu… zbog čega? Kako bismo bili prihvaćeni i poštovani. Želja za uspjehom, želja za bogatstvom. Čisti materijalizam. Biti normalan… smiješno.
Ipak, postoje iznimke! Iznimke poput ljudi koji su odlučili živjeti SVOJ život, iznositi svoj osjećaj etičnosti (jer svi zapravo znamo što jest, a što nije dobro, iako to potiskujemo na granici svjesnog i podsvjesnog zbog neke etike koja je iznad naše)… iznimke poput ljudi koji slijede svoje osjećaje bez obzira na sve i sva, znajući da će na kraju biti zadovoljni jer su doista proživjeli, i proživljavaju svoju egzistenciju na svoj savršen način. Jer, što je zapravo savršenstvo? Većina kaže da savršenstvo zapravo ne postoji, no to nije tako, zar ne?! Možeš biti savršen na način da to budeš doista ti, uz sve svoje mane i vrline, bez krinka i laži. Samo nesavršenstvo je savršeno… upravo kao što je i sama relativnost vrlo relativna. Dakle, postoje iznimke. Te iznimke su obično ispred svoga vremena, i upravo zato odlučuju slušati svoje osjećaje koji im nalažu kojim putem trebaju ići da bi došli do prve dimenzije – dimenzije nad svim dimenzijama, dimenzije svjetlosti ili luxa. No te su iznimke proglašavane luđacima jer ih nitko ne razumije, jer ih se smatra brutalnim, nepodobnim za život ovdje i sada. Norma ne gleda na mjesto i vrijeme kao imaginarnu jedinicu koja se može promijeniti. Normi mjesto i vrijeme znači novac – materijalizam. Nama mjesto i vrijeme znači novac – a naše je društvo materijalističko, priznali si mi to ili ne… Mi ne pridodajemo mnogo značenja našem bitku i razlozima toga bitka, jer nam ono nije važno. A zašto smo zapravo ovdje? Može li nam netko dati odgovor na to pitanje? Ili to zapravo nije važno? Važno je da smo vremenski u toku na određenom mjestu sa svim našim priborom (koji se s vremenom pronalazio i ušao u normu korištenja) posebno odabranim i definiranim kako bi nam poslužio za tu određenu prigodu. Kao primjer pribora uzet ću kravatu, pošto imam savršenu definiciju i objašnjenje iste.
Dakle, što je kravata?
''U svojoj knjizi "La Grande Historie de la Cravate" (Flamarion, Paris, 1994), François Chaille na slijedeći način govori o pojavi tog odjevnog simbola i njegovom kasnijem rasprostiranju:
(...) Oko 1635. godine, nekih 6 tisuća vojnika i vitezova stiglo je u Pariz kao podrška Luju XIII de Richelieu. Medu njima je bio veliki broj hrvatskih plaćenika koji su, predvođeni banom, ostali u službi francuskog kralja.
Tradicionalna odora Hrvata pobuđivala je pažnju zbog slikovitih marama svezanih oko vrata na vrlo karakterističan način. Marame su bile od različitih materijala, od grubih koje su koristili obični vojnici do onih od svile i finog pamuka za časnike. Taj elegantni "hrvatski stil" odmah je osvojio Francuze, koji su ostali zadivljeni novim odjevnim predmetom, potpuno nepoznatim u dotadašnjoj Europi.
Za galantne francuske časnike koji su vojevali u tridesetogodišnjem ratu, prednost hrvatske marame bila je i zavidna praktičnost. Naime, čipkasti ovratnici su morali biti bijeli i brižno uštogljeni. Rubac se nosio vezan oko vrata, te je slobodno visio, ne zahtijevajući nikakvu dodatnu pažnju, što je u vrijeme ratovanja bilo veoma prikladno. Tim više što su rupci oko vrata, osim svoje praktičnosti, u kombinaciji sa drugim ukrasima djelovali jednako elegantni kao i kruti visoki ovratnici kojih je nošenje bilo i otežano jer su ih duge i bujne kose vojnika sakrivale.
Oko 1650., za kraljevanja Luja XIV, prihvaćena je u Francuskoj, prije svega na dvoru gdje se uvijek preuzimala vojnička ornamentika, modna inovacija "a la croate", izraz koji je ubrzo ušao u korijen francuske rijeci "cravate". Novi detalj ubrzo je postao moda među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije.
U Englesku je modni krik donio Charles II po povratku iz izgnanstva, a deset godina kasnije novi modni detalj osvojio je cijelu Europu, kao i većinu kolonija na američkom kontinentu (...)''
U knjizi Paula Coelhoa ''Veronika je odlučila umrijeti'', doktor objašnjava Veroniki bit kravate – to je ono što bi luđaci nazvali šarenom omčom koja ničemu ne služi, a zbog koje bi, ako se nepravilno koristi, moglo doći do gušenja; to je ono što normalni ljudi nazivaju kravatom.
''Realnost je ono što odgovara doživljaju većine. Ne nužno najbolje, niti najlogičnije, ali najbliže ''općim prosudbama i potrebama''. ''
''Nije bitno tko je u pravu – već tko je odgovorio razumno.''
''…''normalno'' je samo stvar sporazuma; to znači, ako većina smatra da je nešto ispravno, to postaje ispravno. Na neke nas stvari navodi zdrav razum; smjestiti gumbe na prednjicu košulje posve je logično, s obzirom da bi ih bilo vrlo teško zakopčati sa strane, a nemoguće kad bi bili na leđima. Ima, međutim, stvari koje se nametnu jer sve više ljudi počne vjerovati da upravo tako mora biti.''
Eto, modni je krik uzeo maha zbog nečijeg vjerovanja da je to ispravno, iako bi nepravilnim rukovanjem moglo doći do gušenja, pa i smrti. Kada na taj način razmišljaš, ljudi te proglase ludim, nepodobnim za zajednicu. Zanimljivo… A što je ispravno? Njihova razmišljanja, jer oni imaju svjedoke koji se stoljećima služe tim modnim detaljem i ne žele ga odbaciti zbog nečijeg budalastog razmišljanja o opasnosti nošenja toga detalja. Kravata je… poput ekstremnog sporta, iako manje ekstremna. A ti postaješ lud jer znaš što je ispravno, svjestan si istine.
No, luđaci postoje, uvijek su postojali… upravo kao i normalni ljudi. To su oni koji slijede svoje osjećaje i svoje znanje, ne mareći što će društvo reći za njih. A mi danas slušamo te ''luđake'' koji su stvarali povijest. Bili su oni nepodobni za svoje vrijeme, a naša se znanja i vještine danas temelje na njihovom ludilu. Ne vjerujete? Evo uzmimo jedan banalan primjer – Galileo Galilei (on je prvi koji mi je došao pod ruku). Tko je bio Galileo Galilei? Tko je on danas? Galileo Galilei – otac astronomije, matematičar, fizičar. Njegova su saznanja o heliocentričnom sustavu umalo bila pogubna za njega. U strahu je pobio svoje znanje, istinu je proglasio laži i izbjegao potpunu inkviziciju. A ipak je bio u pravu… no smatrali su ga ludim. Na takvim se luđacima temelji naše znanje, dakle. Što je sa ostalima, koji su gradili našu kulturu, tako gracioznu i prekrasnu umjetnost? Najveći umjetnici – slikari, književnici (ima ih mnogo, no meni je srcu prirastao Charles Baudelaire, pa ga navodim kao primjer), koji su za svoga vremena nazivani raznim pogrdnim imenima, smatrali se skandaloznim i suprotstavljenim svemu što je za njihova vremena činilo normu… što je sa njima? Danas mi učimo o njima i njihovom, uglavnom posmrtnom uspjehu. O, kako bi tek bili zadovoljni da su još uvijek živi, da mogu vidjeti koliko su utjecali na naše osjećaje (iako mnogi ne gledaju dubinu njihovih djela, već površnost, materijalizam). Bi li danas veliki Baudelaire bio zadovoljan svojim uspjehom? Možda. Bi li bio zadovoljan egzistencijom ovoga svijeta? Egzistencijom, koja je srezana na minimum?! Sumnjam. Borio se protiv toga… svi se bore protiv toga. Možda da prestane borba, da nestanu sve predrasude… možda bi svijet uvidio svoje pogreške, možda bi besciljna borba bila završena, i možda bi, barem jednom, sve krenulo normalnim tokom. No, normalnim po koga? I koja je definicija normalnog? Kakva bi ista mogla biti da se i to dogodi?
Možda će danas odbacivani luđaci posmrtno biti veliki umovi, prihvaćeni kao pametni ljudi ispred svoga vremena. No, danas su oni proglašavani luđacima. I možemo se samo nadati da ćemo upravo mi biti ti, odbačeni od ostatka okoline jer slijedimo svoje osjećaje, jer poštujemo istinu, ma koliko ona bolna bila. Uvijek će postojati stvari koje nas smetaju, kao i stvari koje su nam ugodne, noć i dan, crno i bijelo, taj pozitivni i negativni naboj… a među njima i ostale boje, ostale emocije, neutralnost… i glazba… Ako ih mi stvarno vidimo i osjećamo njihovu prisutnost, to ne može nitko poreći, jer upravo je to naša egzistencija, naš bitak u određenom trenutku koji nije omeđen mjestom i vremenom. Hoćemo li biti smatrani luđacima, još jednim viškom na ovome svijetu? Da, vjerojatno hoćemo. Treba li nas to zaustaviti? Ne!
Naravno, biti ćemo zbunjeni našom spoznajom, no to je pozitivna popratna pojava. Pozitivna na neki način… ako nas ne zbuni i povede mnogo dalje od ludila.
''Ako oduzimate nečije misli i osjećaje, malo po malo, neprestano, na kraju ništa ne ostaje, osim nekog upornog, izjedajućeg, usranog instinkta negdje duboko dolje, koji se uvija kao crv u trbuhu, ali toliko duboko, tako sakriveno, da je nemoguće pronaći ga. Zamislite, ako hoćete, svjetsku zavjeru čiji je cilj da porekne postojanje žute boje. I kad god vidite žuto, oni vam kažu: 'Ne, to nije žuto.' Šta je, dovraga, žuto? S vremenom, kad god ugledate žutu boju, počinjete sebi govoriti: to nije žuto, naravno da nije, to je plavo ili zeleno ili ljubičasto, ili... Onda kažete, ipak jest, to je žuto, i postajete sve histeričniji, a onda i sasvim ludi.''
No, boje su relativne i to upravo iz razloga jer ih svatko vidi u svojoj nijansi i na svoj način, a one ipak postoje i umjetnosti one znače mnogo više. Boje… tako su magične na svjetlu… otkrivaju vam čaroban trenutak uhvaćen u nezaustavljivom, beskonačnom prostoru i vremenu…
''SOKRAT: Dakle bi se, mislim, trebao priučiti ako bi htio vidjeti one stvari gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčevo svjetlo. Napokon bi, mislim, mogao vidjeti i promatrati sunce kakvo jest, ne njegove slike, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu.''
Boje su tako magične ukoliko su obasjane svjetlošću… savršenstvom prve dimenzije – dimenzije luxa. Život je, obasjan svjetlošću, također magičan. Ali ga malo tko vidi, sjedeći u mračnoj pećini ispred svojih malih ekrana, promatrajući zavjeru vladara uvjerenih u svoju utopijsku praznu tamu.
Zašto živjeti u prividu? Zašto živjeti u pećini? Zašto jednostavno ne otvoriti oči i usmjeriti se ka savršenstvu?
''Luđaci, poput djece, odustaju tek kad su njihove želje zadovoljene.''
Moje želje nisu zadovoljene. Ja neću odustati… još. Čini li me to luđakom, ili djetetom?
komentiraj (0) * ispiši * #
